Istinoljubivost i istinitost (Sıdk)

Istinoljubivost je osa poslanstva. Poslanstvo se kreće putanjom istinoljubivosti. Svaka riječ koja izlazi iz usta potvrđuje istinu - jer oni nikada ne govore protivrječno. Kur’ân-i kerîm, opisujući veličinu nekih vjerovjesnika, govori o njihovim svojstvima:

Spomeni, u Knjizi, Ibrâhîma! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik. (Merjem, 19/41)

Odnosno, ti se sjeti i spomeni tog velikog pejgambera Ibrâhîma, ‘alejhi’s-selâm, u Levh-i mahfûzu ili u Kur’ân-i kerîmu koji je nepromjenljiva istina i reprodukcija Levh-i mahfûza! On je vjerovjesnik čija je riječ istinita, čija su djela iskrena i ideje ispravne.

I spomeni u Knjizi Ismâ’îla! On je ispunjavao dato obećanje i bio poslanik, vjerovjesnik. (Merjem, 19/54)

I spomeni u Knjizi Idrîsa! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik, i Mi smo ga na visoko mjesto uzdigli. (Merjem, 19/56-57)

Kur’ân-i kerîm, prenoseći obraćanje hazreti Jûsufovih, ‘alejhi’s-selâm, drugova njemu, opet spominje istu karakteristiku:

Jusufe, o, iskreni... (Jûsuf, 12/46)

Kako da oni nisu “opremljeni” istinoljubivošću kad Allah, dželle šânuhu, od običnih ljudi traži da budu istinoljubivi i u Kur’ânu hvali one koji su iskreni:

O, vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni! (Et-Tevbe, 9/119)

Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovome Putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni! (El-Hudžurât, 39/15)

a. Oni koji su iskreni u govoru zaslužuju pohvalu

I junaci istinitog govora su pohvaljeni u Kur’ân-i kerîmu:

Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju – nisu ništa izmijenili. (El-Ahzâb, 33/23)

Želimo se na trenutak zadržati na nekim značenjima ovog âjeta!

Enes ibn Mâlik je bio sluga Allahovoga Poslanika. Kada je Vjerovjesnik svojim dolaskom počastio Medinu, njegova majka ga je uzela za ruku i dovela kod Njega. Tada je imao samo deset godina. Ostavila mu je Enesa i rekla mu: “Allahov Poslaniče, neka ti je moj sin na usluzi cijelog života.”^[1]

On, Enes ibn Malik, radijallâhu ‘anh, kaže: “U ovom âjetu se misli na mog amidžu Enesa ibn Nadra i njemu slične.”^[2]

Enes ibn Nadr, radijallâhu ‘anh, kada je vidio Allahovoga Poslanika na Akabi, neobično ga je zavolio i vezao se za njega kao da ga je opsihrio. Međutim, opravdano nije mogao da učestvuje u Bici na Bedru, a Bedr je imao poseban značaj. Isto kao što su ashâbi koji su učestvovali na Bedru bili izabrani među ostalim ashâbima, isto tako su meleci koji su učestvovali na Bedru od strane stanovnika nebesa bili smatrani izabranim melecima. Ovo su riječi Džibrîla, ‘alejhi’s-selâm, koji je lično učestvovao u Bici na Bedru i bio komandant meleka.^[3] Ali Enes ibn Nadr, radijallâhu ‘anh, ovu je priliku propustio, zbog čega je bio žalostan toliko da nije mogao ni da spava. Došao je Allahovom Poslaniku i rekao: “Allahov Poslaniče, ako bude suđeno da se još jednom sukobimo sa njima, tada će nevjernici od mene imati šta da vide!” Ova Enesova iskrena dova bila je primljena i na Uhudu se pojavio naspram nevjernika.

Uhud! Kada se Uhud spomene, čovjek se rastuži - jer je tu sedamdeset ashâba palo kao šehidi. Ko zna, možda, da ne bismo zbog ovog tužnog sjećanja nešto ružno pripisali ovome mjestu, Allahov Poslanik, pored toga što je ukazao na jednu istinitu činjenicu, preduzeo je mjeru tako što je, prolazeći pored Uhuda, rekao:

“Uhud je brdo koje voli nas, i koje mi volimo.”^[4]

Uhud je strmovito brdo. Međutim, bitka na Uhudu bila je mnogo “strmovitija”. Kako je bilo - bilo je: ashâbi nisu mogli sačuvati mjesto straže neko vrijeme, već su promijenili to mjesto i na taj način izišli iz okvira odbrane kojeg je Allahov Poslanik zacrtao. Da, to je bila samo potraga za strategijom i odbranom! Tim povodom nije ispravno kazati da se radi o rasulu i porazu; zbog poštovanja prema ashâbima, naše shvatanje se kreće tom linijom.

U ovom boju Allahov Poslanik je ranjen, mubârek zub mu je polomljen, zaštitna kaciga mu je zašla u lice i cijelo tijelo mu je bilo u krvi. A on, Poslanik milosti, otvorio je ruke i počeo da se moli:

“Allahu moj, oprosti mome narodu, jer oni ne znaju.”^[5]

Enes ibn Nadr, radijallâhu ‘anh, trčao je po bojištu i radio na tome da izvrši obećanje koje je prije godinu dana dao Allahovome Poslaniku. Radio je na tome, ali se i on kao i mnogi drugi približavao posljednjim trenucima. Da, tijelo mu je bilo isprobijano i živio je posljednje trenutke svoga života! Sa posljednjim osmijehom na licu, svome drugu Sa’d ibn Mu’âzu kazao je slijedeće: “Poselami Allahovog Poslanika od mene! Tako mi Allaha, ovog časa osjećam miris Dženneta iza Uhuda.”^[6]

Toga dana mnogi šehidi se nisu mogli prepoznati. Nisu mogli prepoznati Hamzu, nisu prepoznali Mus’aba ibn Umejra, a za Abdullâha ibn Džahša su donijeli zaključak da je to on tek kada su mu sakupili dijelove tijela. I Enes ibn Nadr je bio u istom stanju. Došla mu je sestra, pogledala mu ruke, jer nije bio posječen po njima zato što je u njima držao mač, prepoznala ga i, plačući, kazala: “Ovo je Enes ibn Nadr, Allahov Poslaniče!”^[7]

Ovaj âjet je opisivao ovog junaka. On je održao datu riječ. Rekao je: “Ratovat ću dok ne umrem”, i umro je. Ni smrt ga nije odvratila od Istine!

Âjet govori o njemu da bi on bio primjer drugim vjernicima. Da, nakon što se izgovori Lâ ilâhe illallâh, svaki pojedinac treba da ostane vjeran ovoj riječi, da vjera ne bi propala, da imân ne bi otišao u provaliju i da obilježja vjere ne bi bila pogažena...

Enes ibn Nadr i njemu slični održali su datu riječ. Dokazali su da su junaci i riječju i da su na Pravome Putu - jer oni su predavanja slušali od Prvaka svih stvorenja u vasioni, od Povjerljivog Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem. Isto kao što je on istinoljubiv i povjerljiv, i njegovi drugovi su bili istinoljubivi i povjerljivi...

b. Njega je period neznanja upoznao kao povjerljiva čovjeka

Mekkelije ga nisu zvale samo po imenu, već su njegovom imenu dodavali i svojstvo El-Emîn (Povjerljivi) i tako mu se obraćali. On je bio poznat po toj osobini. Blago li nama što ga u jednom lijepom zikru spominjemo svakog jutra i akšama izgovarajući riječi: Lâ ilâhe illallâhu’l-meliku’l-hakku’l-mubîn, Muhammedun resûlullâhi sâdiku’l-va’di’l-emîn.^[8]

Ka’ba je već bila popravljena i vraćanje Hadžeru’l-esveda (mi ga zovemo Hadžeru’l-es’ad, tj. Najsretniji kamen) ponovo na svoje mjesto bilo je problematično. Pripadnici plemena su već izvadili mačeve i svi su tražili da ta čast njima pripadne. Na kraju su donijeli odluku: prihvatit će da presudi onaj koji prvi uđe u harem Ka’be. Svi su sa uzbuđenjem čekali. Naravno, Allahov Poslanik nije znao ništa o tome. Kada su ugledali njegovo ružičasto lice sa osmijehom koji i prijatelju i neprijatelju govori o njegovoj povjerljivosti, počeli su od radosti da skaču i svi zajedno da uzvikuju: Emîn. Kazali su da će svi, bez ikakvih uvjeta, biti zadovoljni odlukom koju on donese, zato što su imali potpuno povjerenje u njega.^[9]

Allahov Poslanik tih dana nije bio još zadužen poslanstvom, ali je bio čovjek u koga su svi imali povjerenja i nosio je sva svojstva koja treba imati jedan vjerovjesnik.

Da, vrijednost je istinska kada je čak i neprijatelji priznaju. Kao primjer toga imamo Ebû Sufjâna, koji je priznao njegovu istinoljubivost iako je bio jedan od najvećih neprijatelja našeg Vjerovjesnika.

Allahov Poslanik je poslao pisma svim vladarima u okolnim zemljama. Jedno od tih pisama poslao je i Herakliju (Hirakl), vladaru Bizantije. Heraklije je pročitao pismo od početka do kraja. On pozva Ebû Sufjâna, koji se tih dana nalazio u oblasti Šama, da ga upita za Allahovog Poslanika. Među njima se odvio slijedeći razgovor:

- Ko ga više slijedi, siromašni ili imućni ljudi? – Heraklije upita Ebû Sufjâna. On odgovori:
- Siromasi.
- Od onih koji su mu povjerovali, da li se neko povratio u staru vjeru?
- Dosad, ne!
- Povećava li se broj njegovih sljedbenika ili se on smanjuje?
- Svakog dana pomalo raste.
- Jeste li ga čuli da je ikada u svome životu slagao?
- Ne, niko od nas nije čuo njega da laže.

Nakon utjecaja samog pisma i odgovora koje je čuo od Ebû Sufjâna, koji je bio jedan od najžešćih neprijatelja islâma, dirnut u srce, Heraklije nije mogao sebe zaustaviti a da ne kaže:

“Ne može se zamisliti da čovjek koji toliko vremena nije slagao nijednom čovjeku, izgovori laži prema Bogu!”^[10]

U ovom događaju, koji smo obradili samo sa one strane koja je u vezi sa ovom temom, postoje dva dokaza o istinoljubivosti i istinitom govoru Allahovoga Poslanika. Prvi dokaz su riječi bizantijskog vladara Heraklija, koje smo gore naveli, a drugi dokaz su odgovori Ebû Sufjâna, koji do tada nije imao još čast da primi islâm, kojima je prihvatio i potvrdio istinoljubivost Allahovoga Poslanika. Međutim, Heraklije nije imao snage da ostavi ljubav prema vlasti i slavi, zbog čega nije mogao da stekne istinito i vječno blago koje mu je došlo do nogu i na taj način nije postao musliman niti je ušao u skupinu sretnih ljudi. Pored toga, njegovo primanje pisma od Allahovoga Poslanika na lijep način s poštovanjem jeste njegov gest oštroumnosti, a s naše strane, to je jedno priznavanje koje nas čini sretnim; to je priznavanje istinoljubivosti Allahovoga Poslanika.

Zapravo, Heraklijeve riječe su veoma snažne i mudre. Da, čovjek koji je došao do svojih četrdesetih godina i koji ni u šali nije lagao običnim ljudima, kako može biti da govori laži o Allahu i to kad je već ušao u hodnik koji vodi smrti?

Jâsir, radijallâhu ‘anh, još nije bio primio islâm. Upitao je svoga sina Ammâra, radijallâhu ‘anh, kuda i kod koga ide. Ammâr, radijallâhu ‘anh, mu je odgovorio:

- Kod Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem.

Ovaj odgovor bio je dovoljan Jâsiru.

- On je povjerljiv čovjek.

Mekkelije su ga tako poznavale. Ako kaže da je pejgamber, to je, onda, tačno, zato što niko nije čuo da je on ikada slagao.

Ove riječi, ova priznavanja istine nisu ograničena samo na nekoliko osoba, već ko god ga poznavao, u tom periodu svjetlosti i u budućim godinama, svi su saglasno priznavali njegovu istinoljubivost.

c. Uvijek je preporučivao istinoljubivost

Isto kao što je uvijek živio tačno i istinoljubivo, također je preporučio svojim sljedbenicima istinoljubivost. Da bi naše riječi bile blagoslovljene, da navedemo ovdje nekoliko njegovih riječi o toj temi:

“Ko mi bude garantovao šest stvari, ja mu garantujem Džennet:
- kada govorite, govorite istinu;
- kada nekom nešto obećate, izvršite dato obećanje;
- da budete povjerljivi;
- čuvajte vaša stidna mjesta od grijeha;
- zatvorite oči harâmu;
- udaljite vaše ruke od harâma.”^[11]

Da, on je uvijek živio ispravno, poput strjelice; preporučivao je samo istinu i u tome je sa sebi specifičnom istinoljubivošću stigao gotovo do tačke koja je između mogućeg i obaveznog. To je takva tačka da iza nje nema druge istinoljubivosti izvan Allahove, dželle šânuhu, odnosno, Allahov Poslanik je i u istinoljubivosti bio na horizontu

blizu koliko dva luka ili bliže. (En-Nedžm, 53/9)

Da, on je, s jedne strane, bio u krugu mogućnosti, ali je, s druge strane, prešao granice svijeta mogućnosti. Isto kao što kaže Kâdî I’jâd za njega, povodom Mi’râdža, da je došao do jednog mjesta u kome nije znao gdje će zagaziti. Rečeno mu je: “Stavi jednu nogu na drugu!” Svakako je on u svim pogledima bio čovjek, ali ga je Njegova istinoljubivost dovela do jednog ovako visokog nivoa. On i nama preporučuje isto pa kaže: “Dajte mi riječ da ćete govoriti samo istinu i da nećete unositi laži u vaš život, ja ću vama garantovati Džennet.”

U jednom drugom hadîsu on kaže:

“Ostavi ono što je sumnjivo i zadovolji se onim u čemu nema nikakve sumnje! Istina učini čovjeka spokojnim i smirenim, dok laž donosi uznemirenost.”^[12]

Opet kaže Allahov Poslanik:

“Uvijek tragajte za istinom! I da u njoj vidite svoju propast, sigurno ćete u njoj naći spas!”^[13]

U drugom hadîsu on naređuje vjernicima:

“Slijedite istinoljubivost! Istinoljubivost će vas odvesti dobročinstvu, a ono će vas uvesti u Džennet. Ako čovjek bude govorio istinu i uvijek je slijedio, kod Allaha će biti upisan među istinoljubive robove!

Čuvajte se laži! Laž vodi čovjeka grijesima, a oni ga odvode u Džehennem. Ako čovjek bude lagao i uvijek slijedio laži, kod Allaha će biti upisan među lažove!”^[14]

Spas i uspjeh je u istini. Čovjek, i da umre zbog istine, jednom umre, dok je svaka laž sama po sebi smrt.

Ka’b ibn Mâlik, radijallâhu ‘anh, kaže: “Ja sam spašen istinom.” Da, kada se spomene istinoljubivost, nemoguće je a da se ne sjetimo njega.

Ka’b ibn Mâlik, radijallâhu ‘anh, bio je čovjek čija je riječ bila oštra kao mač, a čiji je mač bio oštar kao riječ. Bio je pjesnik. Svojim stihovima bio je u stanju da psihološki uništi nevjernike.

Došao je na Akabu i dao obećanje Allahovome Poslaniku da će biti uz njega, zapravo, zbog toga je on jedan od prvih muslimana iz Medine, ali nije učestvovao u pohodu na Tebuk. Bio je to veoma težak pohod. U ovom boju jedna šaka ljudi trebala je ratovati protiv ogromne bizantijske vojske – i to u usijanoj pustinjskoj vrućini koja sve sagorijeva. Kretalo se sa takvim razmišljanjima. Pokazana je velika hrabrost. Sevap su stekli oni koji su krenuli, ali ta strašna bitka ostala je samo u mislima, jer se nije odigrala.

Allahov Poslanik sve dotadašnje vojne pohode je skrivao, ali ovog puta je otvoreno kazao kuda se ide i javno sve vjernike pozvao. I pored tog javnog poziva, Ka’b, radijallâhu ‘anh, nije se priključio ovoj mobilizaciji.

Sada da prenesemo tok događaja iz knjiga historije islâma, i to iz njegovih usta:

“Svi su bili pozvani u boj jer je očekivana teška borba. Međutim, Allah je odredio tako te se bitka nije odigrala, i to je bio samo jedan pohod poput manevra. Da će ovako biti, ili se znalo ili se nije znalo, ali Allahov Poslanik je dao veliku važnost ovom pohodu.

Kao i svi ostali, i ja sam se pripremio. Čak ni za jednu dotadašnju bitku nisam se toliko dobro bio pripremio. Prvak svih stvorenja na oba svijeta dao je naređenje da se krene, i vojska je krenula. Samom sebi sam rekao: Svakako ću ih sustići, te nisam zajedno sa njima krenuo. Nisam imao drugog posla. Ali me prevarilo moje samopouzdanje u samog sebe. Tako izgovarajući danas, sutra, drugi dan, dani su već prošli. Više nije bilo mogućnosti da stignem Allahovoga Poslanika. Morao sam da ga sačekam. I sačekao sam ga. I prilikom tog čekanja, jedan sahat trajao je danima. Da, razmišljao sam šta ću mu kazati. Kako ću pogledati u oči Allahovome Poslaniku? Čekao sam ga razmišljajući samo o tome.

Na kraju, sa svih strana se pročulo o povratku Allahovoga Poslanika. Zapravo, uvijek bi tako bilo. Medina bi ponovo oživjela svakim njegovim dolaskom. I sada je na svim licima bilo radosnog osmijeha, jer se Allahov Poslanik vraćao.

Na kraju je došao očekivani trenutak. Vojska se vratila u Medinu. Naš Vjerovjesnik, kao što mu je stalno bio običaj, prvo je svratio u džamiju, klanjao dva rekjata namaza i počeo da razgovara sa ljudima. Svi su u grupama dolazili u mesdžid, posjetili ga, a oni koji nisu učestvovali u pohodu izvinjavali su se navodeći opravdanja. Mnogi koji su bili u situaciji sličnoj mojoj naveli su opravdane razloge i Allahov Poslanik im ih je prihvatao. I ja sam mogao učiniti isto jer, među svima njima, ja sam imao najveću moć ubjeđivanja, posjedovao sam umijeće govora. Ali, kako da slažem Allahovome Poslaniku, kada nisam imao nijedan opravdan razlog? Mogao sam to učiniti, ali nisam učinio. Kada smo se susreli, Prvak svih stvorenja na oba svijeta, sa tužnim osmijehom na licu, koji me udario u srce, rekao mi je:

“Gdje si bio?”

Svoju situaciju sam mu ispričao baš kao što je bilo. Okrenuo je glavu i vrhom jezika rekao:

“Ustani, idi!”

Izišao sam vani. Narod me okupio i govorili su mi: I ti kaži nekakav razlog i spasi se! - U jednom trenutku, ono što su mi predlagali kao da mi se svidjelo, ali sam došao k sebi i upitao ih: Ima li koga u stanju sličnom mome? Ima, odgovorili su mi. Kazali su mi dva imena. Obojica su bili poznati ashâbi koji su učestvovali u Bici na Bedru, bili su to; Murâre ibn Rebî’ i Hilâl ibn Umejje. Da, i oni su kazali istinu kao i ja i nisu naveli nijedan opravdan razlog, zbog čega su upali u istu situaciju kao ja. Estagfirullâh, tražim oprosta od Allaha, dželle šânuhu, oni su ušli u hodnik čekanja. Za mene su obojica bili ljudi koje sam trebao slijediti. I ja sam donio odluku da ih slijedim i da ne navodim nikakav razlog.

Za nas trojicu objavljeno je naređenje. Tim naređenjem je obznanjeno da nijedan musliman ne smije sa nama da razgovara. Moja dva druga su se zatvorila u svoje kuće i dan-noć su plakali. Ja sam među njima bio najmlađi i najsnažniji. Izlazio sam na ulicu, išao u čaršiju i odlazio u džamiju na namaze. Međutim, sa mnom niko nije pričao. Većinu vremena sam provodio u džamiji. Dugo vremena sam čekao da se za mene pojavi jedan osmijeh na licu Allahovoga Poslanika. Ali, nažalost, svakog dana sam se vraćao kući sa tugom. Taj čovjek, s čijeg lica se nikada nije skidao osmijeh, nije me pogledao niti mi se nasmiješio. Nazivao sam mu selam gledajući mu pravo u usne, da li će se pomjeriti, ali nije bilo čak ni najmanjeg njihovog micanja.

Mnogo puta kada bih klanjao, vrhom očiju gledao bih u njega. Kada bi počinjao sa namazom, on bi me pogledao, ali kada bi namaz bio završen, izbjegavao me očima. Tačno pedeset dana tako je proteklo. Svi ljudi oko mene i sva mjesta toliko su mi postali strani da sam imao osjećaj da se nalazim u potpuno stranoj zemlji.

Ebû Katâde je sin moga amidže. Mnogo sam ga volio. I on je mene volio koliko i sebe. Jednog dana preskočio sam preko ograde u njegovu bašču. Nazvao sam mu selam. Nije mi odgovorio na selam. Upitao sam ga: Tako ti Allaha, reci mi, zar misliš da ja ne volim Allaha i Njegova Poslanika? - On uopće nije odgovorio. Tri puta sam ponovio isto. Poslije trećeg obraćanja rekao mi je: Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju, a zatim je otišao. Kao da mi se cio svijet spustio na glavu. Od Ebû Katâdea, nisam nikad ovako nešto očekivao. Oči su mi se napunile suzama i počeo sam da plačem.

Jednog dana, dok sam šetao sam po ulicama Medine, čuo sam da se neki čovjek raspituje za mene. Ljudi koje je pitao za mene rukom su mu pokazali na mene. Taj čovjek mi je prišao i dao mi pismo. Pismo je bilo meni namijenjeno. Došlo je od vođe plemena Gassân. Ovaj vladar me pozivao da odem kod njega. U pismu su bile napisane riječi: ‘Čuo sam da te tvoj vladar ostavio. Dođi kod nas! Takvi kao što si ti kod nas imaju visoko mjesto.’

Rekao sam sebi: I ovo je jedno iskušenje. Zatim sam pocijepao pismo i bacio ga u vatru.

Bio je četrdeseti dan. Allahov Poslanik je poslao jednog čovjeka. On nam je prenio naređenje da se udaljimo od svojih žena. Rekao sam mu: Da li da se razvedem sa njom, šta da radim? ‘O, čovječe, junače vjernosti, samo se udalji od nje’, reče i ode. Svojoj ženi sam rekao da ode kod svojih. U međuvremenu je supruga Hilâlova tražila dozvolu od Allahovoga Poslanika da ostane kod njega, jer je Hilâl bio veoma star čovjek. Nije mogao da vodi sam brigu o sebi. Allahov Poslanik joj je dao dozvolu. Neki su i meni predložili da idem kod Allahovoga Poslanika da i mojoj ženi da dozvolu da ostane kod mene, ali ja to nisam prihvatio, jer nisam znao kako će Allahov Poslanik reagovati na taj moj prijedlog.

Tako je prošlo nekoliko vremena i napunilo se tačno pedeset dana. Više nisam mogao da podnesem ovakvo stanje. Život mi je postao crn i tijesan poput mezara. Od tuge, samo što nisam pukao. Kao i svakog jutra, klanjao sam sabah-namaz na ploči od kuće i sjedio. Čuo sam nekoga kako uzvikuje krupnim glasom moje ime. Čuo se glas: “Muštuluk, o, Ka’b”. Shvatio sam o čemu se radi. Odmah sam pohrlio na sedždu. Tog jutra je, nakon sabah-namaza, Allahov Poslanik objavio oprost za nas. Otrčao sam do džamije, gdje su mi svi ustali na noge i čestitali mi. Talha me zagrlio i poljubio me u oči i lice. Kao da sam ponovo doživljavao Akabu. Prišao sam Allahovome Poslaniku i uzeo ga za ruku. I on je mene uzeo za ruku. Mislim: da je u tom trenutku obradovan Džennetom, ne bi se više obradovao. Allahov Poslanik mu je rekao:

‘Allah vam je oprostio!’

Zatim je proučio âjet koji je objavljen u vezi sa njima trojicom:

A i onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kad im je zemlja, koliko god da je bila prostrana, postala tijesna, i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim i kad su uvidjeli da nema utočišta od Allaha nego samo u Njega, On je poslije i njima oprostio da bi se ubuduće kajali, jer Allah, uistinu, prima pokajanje i milostiv je. (Et-Tevbe, 9/118)

Kada je On proučio ovaj âjet, Ka’b se obratio Allahovome Poslaniku riječima: “Allahov Poslaniče, ja sam spašen istinom! Nakon ovoga dajem riječ da tokom cijelog života neću govoriti ništa drugo osim istine.”^[15]

Da, istina poslanstva okreće se oko točka istinoljubivosti. Svaki pejgamber govori samo istinu. Njihov istiniti govor je neophodan. Jer, svaki od ovih ljudi, dok donosi naređenja iz nevidljivog svijeta i dostavlja ih ljudima, ako bi učinio samo jednu malu grešku ili nešto malo zaboravio, sve bi poremetio. Svaka osnovna istinita činjenica koju u ime čovječanstva trebamo znati dolazi nam putem vjerovjesnika. A to je veoma osjetljiva tema koja ne podnosi greške ni poput truna. Zbog toga Uzvišeni Allah, o toj činjenici kaže:

A da je on o Nama kojekakve riječi iznosio, Mi bismo ga za desnu ruku uhvatili, a onda mu žilu kucavicu presjekli, i niko ga između vas ne bi mogao od toga odbraniti. (El-Hâkka, 69/44-47)

Oni su naspram Božijih naređenja i zabrana poput mejita (mrtvaca) u rukama gassala.^[16] Objava ih odvodi na koju hoće stranu i oni se kreću uvijek prema tome pravcu. I onog trenutka kada se steknu bliskost i naklonost tako što stignu do posljednje tačke, oni ništa ne izgube od te preciznosti. Suprotno gubljenju, oni s jedne strane još dublje ojačaju svoje osjećaje, tako da su neuhvatljivi u tome.

d. Bio je junak od riječi

Do njegove četrdesete godine niko nije ni vidio ni čuo da je rekao makar jednu neistinu i da nije izvršavao dato obećanje. Jedna osoba, koja je kasnije imala čast da postane ashâb, kaže: “U vrijeme džâhilijeta dogovorili smo se sa Allahovim Poslanikom da se nađemo na određenome mjestu.”

Gore sam govorio o džâhilijetu. To je period prije dolaska islâma. Inače, Allahov Poslanik, čije je srce presvijetlo, nikada nije živio u džâhilijetu; on je uvijek slijedio put specifičan za vjerovjesnike. Dalje kaže ovaj ashâb: “Ali ja sam zaboravio datu riječ. Tri dana nakon što smo se dogovorili otrčao sam na određeno mjesto. Vidio sam tamo Allahovoga Poslanika kako me čeka. Niti mi je viknuo niti se naljutio. Samo mi je rekao:

‘O, mladiću, namučio si me! Evo tri dana kako te ovdje čekam.”^[17]

e. Njegove riječi su potvrdile njegovu istinoljubivost

On je od rođenja bio hazreti Muhammed Mustafâ, sallallâhu ‘alejhi ve sellem. Zbog toga, sve što je rekao nakon dolaska poslanstva, svako je povjerovao i potvrdio da je istina. Da, cijeli svijet je potrčao njemu i potvrdio ono što on govori: “Istinu govoriš, Allahov Poslaniče!” Ne samo ljudi, već svaka vrsta stvorenja poslala je njemu svoje predstavnike jezikom mu’džîza. Kao da su mu dali zakletvu.

Ovdje želim otvoriti jednu zagradu i mislim da je korisno kazati slijedeće: Svjetlosni govori Kur’âna i hadîsa o svojstvima i lijepim imenima Allaha, dželle šânuhu, nalaze se na najvišem nivou međusobnog uvažavanja. Do takvog nivoa stići nije moguće bilo, niti će biti, putem razuma filozofa, niti srčanim nogama evlija, niti duhovnom dimenzijom dobrih ljudi.

Međutim, uzdignuće ovih naprednih duša ka svijetu meleka uvijek pokazuje i pokazat će da će na kraju shvatiti istinost i ispravnost Allahovog, dželle šânuhu, govora i govora Allahovoga Poslanika. Kušat će slast u otkrivanju i razmatranju riječi Allahovoga Poslanika.

Da, sve njegove riječi koje je izgovorio o Bogu, tj. Allahu, dželle šânuhu, danas potvrđuju svi koji se bave tom temom i uzimaju ih kao temelj. Čak je govorio o temama poput Božanstva, oživljenja poslije smrti i sudbini do u detalje, i to čuvajući ravnotežu između njih. Toliko je jasno objasnio da ni prijašnje ni buduće generacije o tome ne bi mogle nijednu riječ izgovoriti ako bismo zamislili da nema tih njegovih svijetlih objašnjenja.

Hazreti Omer i Amr ibn Ahtab, radijallâhu ‘anhumâ, kažu: “Jednog dana Allahov Poslanik je poslije sabah-namaza izišao na minber. Pričao je, pričao i pričao. Proučen je ezan za podne-namaz, on je sišao, predvodio nas u namazu, zatim ponovo izišao na minber i pričao do ikindije-namaza. Nakon što smo klanjali ikindiju-namaz, ponovo je nastavio da priča, i to je trajalo sve do akšam-namaza. Šta je sve ispričao? Teško je sve zapamtiti, ali može se reći da je dotakao svaku temu o kojoj dotad nije govorio. Da, govorio je o prvom stvaranju, o zasnivanju vasione i stvaranju čovjeka i poredao sve njegove faze. Nakon toga je pojedinačno nabrojao sve događaje koji će se dogoditi ljudima do Sudnjeg dana.”^[18]

Da, on se zadubio u prošlost i opisao izglede i osobine svih vjerovjesnika do Âdema, ‘alejhi’s-selâm, zatim se okrenuo budućnosti i predočio dan i mjesto sakupljanja na Sudnjem danu, Džennet, Džehennem i sve ostalo. Međutim, on nije pročitao nijednu knjigu i nije prisustvovao nijednom predavanju. Ako je tako, onda - kako je mogao sve ovo znati? Da, ima Jedan koji ga je svemu tome podučio, a to je, bez imalo sumnje, Allah, dželle šânuhu, Koji sve zna.

Njega je podučavao Onaj koji je iskonski i Koji zna svaki govor i Koji zna sve od Arša do Zemlje i odatle do njenih dubina. I današnji ljudi potvrđuju da ove stvari ne bi mogao ni na jedan drugi način bilo ko drugi da ga poduči, a to je poseban dokaz istinitosti govora Allahovoga Poslanika.

Da, on je govorio o vjerovjesnicima. Opisivao ih je i davao podatke o njihovim osobinama,^[19] i na taj način sljedbenici prijašnjih Objava, kršćani i jevreji, prihvatali su to i nisu se bunili protiv toga, već su govorili: “Da, i u našim Knjigama oni se spominju kao što ti govoriš.”^[20] Zar nije dokaz i svjedok misije i istinoljubivosti Allahovoga Poslanika, to što on govori o svim prijašnjim vjerovjesnicima i to do u detalje, iako nije čitao Tevrât i Zebûr u kojima se oni spominju ili ne spominju?

Ovo što sam htio navesti u okviru zagrade iznad je mojih mogućnosti. Zapravo, i čitalac je u meni sličnom stanju i ne bi trebalo da se razlikuje. Da bi se ove stvari shvatile i objasnile, neophodno je da čovjek dostigne nivo da u njih vjeruje i da ih potvrđuje. Ali mi, oslanjajući se na one ličnosti koje su dostigle taj nivo, možemo kazati da na hiljade evlija i dobrih ljudi koji se uzdižu stepen po stepen, zatim filozofi i naučnici koji su svoje glave osvijetlili naukom, kada se susretnu sa riječima Allahovoga Poslanika, priznaju da se uvijek na vrhuncu određene teme nalaze njegove izjave, što predstavlja posebnu dimenziju njegove istinoljubivosti i istinitosti.

Da, i te potvrde najodabranijih ljudi dokazuju nam da on nikada nije govorio neistinu. Zapravo, ono što je on pričao nije proizlazilo iz njega samog. On je uvijek govorio Božijim porukama i “prevodio” je Objavu, zbog čega je postao sultân riječi svih vremena i svih mjesta.^[21]

Mi ćemo ovdje više obratiti pažnju na to kako su dokaz Njegove istinoljubivosti i istinitosti neke Njegove riječi koje je kazao prije četrnaest vijekova, a koje su se vremenom u potpunosti obistinile. Ali prije nego prijeđemo na tu temu, mislim da je korisno da objasnimo različite stavove o gajbu, tj. nevidljivom svijetu. Svakako, i ovo je jedna od važnih tema o kojoj se treba pažljivo govoriti.

[1] Ebû Ja‘lâ, el-Musned, 6/306.; Taberânî, el-Mu’džemu’s-sagîr, 2/101.
[2] Muslim, Imâre, 148.; Tirmizî, Tefsîr, (33), 2-3.
[3] Buhârî, Megâzî, 11.; Ibn Mâdže, Mukaddime, 11.<br[4] Buhârî, Zekât, 54.; Muslim, Hadždž, 503-504.<br[5] Buhârî, Enbijâ, 54.; Muslim, Džihâd, 105.; Kurtûbî, el-Džâmi’ li ahkâmi’l-Kur’ân, 4/199.
[6] Buhârî, Megâzî, 17.; Muslim, Imâre, 148.
[7] Buhârî, Megâzî, 17.; Muslim, Imâre, 148.
[8] “Nema drugog Boga osim Allaha, koji je Vladar, Istinit i koji otvoreno postoji. Muhammed je Allahov Poslanik, koji datu riječ i obećanje izvršava i koji je Povjerljivi.”
[9] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 3/425.; Hâkim, el-Mustedrek, 1/628.; Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 1/209.
[10] Buhârî, Bed’u’l-vahj, 6.; Muslim, Džihâd, 74.
[11] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 5/323.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 8/262. i el-Mu’džemu’l-evsat, 3/77.; Bejhekî, es-Sunen, 6/288.
[12] Tirmizî, Kijâme, 60.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 1/200.
[13] Ibn Ebi›d-Dun-jâ, es-Samt, str. 227.; i Mekârîmu’l-ahlâk, str. 51.; Hennâd, ez-Zuhd, 2/635.
[14] Buhârî, Edeb, 69.; Muslim, Birr, 105. (Tekst hadisa naveden je prema Muslimu.)
[15] Buhârî, Megâzî, 79.; Muslim, Tevbe, 53-55.
[16] Gassal je osoba koja gasuli, odnosno čisti i pere, tijelo mrtvaca.
[17] Ebû Dâvûd, Edeb, 82.
[18] Buhârî, Bed’u’l-halk, 1.; Muslim, Fiten, 25.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 5/341.
[19] Kao primjer v.: Buhârî, Enbijâ, 24.; Muslim, Îmân, 266-278.<br[20] Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 2/27.; Bejhekî, Delâilu’n-nubuvve, 2/74-100.; el-Halebî, es-Sîretu’l-halebijje, 1/298.
[21] On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje. (En-Nedžm, 53/3-4)