Šta se podrazumijeva pod riječju “pravda” i kako treba da je shvatimo?

Pravda je srednje stanje između pretjeranosti (u pozitivnom i negativnom smislu), odnosno, to je uravnoteženi put između krajnosti i ravnodušnosti. Pravda se sastoji od upotrebe nekih ljudskih sposobnosti čiji je pravac upotrebe odredio Stvoritelj i koje se nalaze u samom čovjeku − samo da bi bila uzorak mnogih dobrih djela. Da, ako se neki osjećaji i sposobnosti koje se nalaze kod čovjeka, poput požude, srdžbe, straha i razuma, lijepo iskoriste, onda se javlja pravda, a ako se ode u krajnost i pretjeranost, onda se javljaju stranputice.

Naprimjer, osjećaj strasti kod čovjeka ima značenje da je on uzrok želje, generalno rečeno, nastavka života pojedinaca, a ujedno i života ljudskog roda. Jedan pravac ovog osjećaja je jelo, piće i ostale stvari kojima čovjek uspijeva da produži svoju biološku egzistenciju i zdravlje. Da sada pogledamo na taj osjećaj strasti izvan ovdje navedenih pravila. Ili ćemo ga smatrati dželatom koji nam sprječava put ka usavršavanju, kao što to rade svećenici, u potpunosti se udaljiti od toga, a to je pretjeranost i ravnodušnost, ili ćemo svaku vrstu odnosa o ovoj temi smatrati dozvoljenom, kao što je to bijedno mišljenje današnjice, modernizma, a to je krajnost i nasilje.

I srdžba je takva. Naspram bilo kakvog nevažnog događaja planuti, što bi rekao narod... “Naljutiti se na buhu i zapaliti jorgan” − to je pretjeranost, dok je krajna ravnodušnost šutjeti naspram napada na najčasnije i svete stvari, gaženja i ponižavanja časti i povreda dostojanstva. Pravda je stanje žestine i pobune prema nevjerništvu, nasilju i ugnjetavanju, a na mjestima gdje je to potrebno, naročito ako bi bila uzrok strpljenju i dobru, to je stanje tolerancije i mehkoće.

Isto stanje se javlja i kod nepotrebnog straha. Bojati se i strahovati od nepotrebnih stvari je krajnost koja pretvara život u patnju, a ne bojati se od onoga od čega se treba bojati je jedna pretjeranost. U prvom slučaju postoji misao pripisivanja Božanstva svemu tako što se od svega strahuje, kao što je okolina Ganga prepuna kipova zbog tog strahovanja. A u drugom slučaju ne strahovati ni od koga ni na Zemlji ni na nebesima je jedno ludilo, i na taj način sebe i druge namjerno voditi u smrt je bezumlje. Pravda je biti pažljiv i oprezan prema stvarima koje su od životnog značaja za čovjeka, a ujedno se sastoji i od toga da se ne pridaje velika važnost stvarima čija je vjerovatnoća ostvarenja daleko od mogućnosti.

Slična mišljenja mogu se iznijeti i za razum. Ne računajući iskustvo motrenja i osjećaja, već se samo osloniti na pamet − to je jedna krajnost, a osporiti u potpunosti razum i strogo ići u pozitivizam, ili kao temelj uzeti samo savjest a sve ostalo negirati – to je pretjeranost. U prvom slučaju vidimo slatkorječivost starih filozofa i dijalektiku današnjih materijalista, a u drugom slučaju vidimo pozitivizam Auguste Comtea i kršćanski misticizam.

Pravda u razumu je procijeniti proizvode osjećaja i posmatranja i na osnovu toga sačiniti nove sinteze i time raditi na shvatanju svega onoga što ne ulazi u okvire osjećaja i posmatranja. A ispravnost razuma vidi se mogućom samo pod okriljem svjetlosnih zraka Objave. Razum koji je okrenuo leđa nebeskim nadahnućima osuđen je da bude poput jednog faraona u Aristotelovom ponosu ili nemoćna zimska muha na zidu crkve.

U osjećajima koje posjedujemo pravda je temelj isto kao što je temelj u svemu onome za što smo odgovorni. Od svega toga, uvjet je pravda u vjerovanju, a najprije je pravda vjerovati u postojanje Allaha, dž.š., u Njegova svojstva i da je On daleko i čist od manjkavih osobina. Jer negirati postojanje Allaha, dž.š., i Njegovih svojstava je ateizam i nevjerovanje; isto tako je i izgovaranje riječi da je Bog materija, supstancija, da se sastoji od organa i da ima mjesto − poređenje i nevjerništvo. Ideja i misao da Allah postoji, da ima Svoja savršena svojstva, da je daleko od materije, supstancije, organa i dijelova te da nema granica je srednji put i pravda između gore navedene dvije stranputice.

I ostale probleme u vezi sa vjerovanjem moguće je obraditi istom metodom. Naprimjer, govoriti da čovjek nema snage i da ništa ne odlučuje je prinuda (nasilje); isto tako je pretjeranost i voluntarizam govoriti da je čovjek izumitelj i stvoritelj svih svojih djela. Jednim prostim pravilom rečeno, pravda je temeljno prihvatiti da čovjek posjeduje volju izbora, a da je stvoritelj svega postojećeg Allah, dž.š.

Svjedoci smo obistinjenja pravde i u slučaju izvršavanja vjerskih propisa. Prije svega, pravda je uzeti u obzir da su sva naša djela apsolutno u ravnoteži između ovog i onog, drugog svijeta te između tijela i duše. Pored toga, materijalni način življenja i životinjski život, ako je takav da ne gleda na drugi svijet (Ahiret) i duhovni život, onda je to materijalizam i odlazak u krajnost. Odbiti i negirati materiju jedna je pretjeranost i mistički spiritualizam. A ravnoteža između ovo dvoje je ustrajnost i pravi put.

Od ovo dvoje, ako jedno predstavlja judaizam, drugo predstavlja kršćanstvo. Primjera radi, u judaizmu, u slučaju da se izvrši namjerno ubistvo, bez imalo prilike da se oprosti ubici, odmah treba da se on kazni smrtnom kaznom, dok u kršćanstvu kategorički treba da se oprosti. U ovakvom stanju, u jednom slučaju javlja se krajnost, a u drugom pretjeranost. A pravda je otvoriti put oprostu, a ujedno i pravičnom poravnanju. Tokom cijelog života, na ovaj način može se vidjeti i pokazati pravda, teorijski ili praktično.

“Socijalna pravda”, koja se danas mnogo spominje, samo je jedan dio koji se odslikava na društvo od cijele ideje pravde. Isto kao što se ne može zamisliti nepravda onih koji su i u idejama i u praksi ustrajni u vjeri, također se ne može kazati da među njima postoji socijalna nepravda.

Možda će nekoga zanimati šta podrazumijevamo pod socijalnom pravdom. Međutim, pošto ne možemo zbiti taj problem u okvire ovog pitanja i odgovora, mislim da će biti od koristi da ne ulazimo u tu temu već da to ostavimo za posebnu analizu.