Najpogubnije ogovaranje

Bez obzira na to što su Kur’an i sunnet toliko posvetili pažnju ovom pitanju i što ogovaranje nosi mnoge štete na vjerskom i društvenom polju, velik broj muslimana, i učeni i nepismeni, zaražen je virusom ogovaranja.

Ukoliko se o nekom čovjeku govori u njegovu odsustvu tako da mu se ne bi svidjelo ako bi čuo taj govor, onda je posrijedi ogovaranje. Istina o nekome izrečena u odsustvu te osobe predstavlja ogovaranje, a neistina koja se izgovori nekome iza leđe jest kleveta i ona je višestruko teži grijeh. Treba reći i to da ogovaranje ima svoje vrste i stepene.

Prijatelji Istine su čak i negativne emocije i misli uvrstili u kategoriju ogovaranja i okarakterizirali ih kao “ogovaranje srca”. Uperi li se prstom na nekoga ili se pak mimikom pokaže na čovjeka koji je u blizini i na taj se način drugome iznese svoje mišljenje o njemu također se smatra ogovaranjem. Nema sumnje da su komentari poput “on je vrlo niskog rasta”, “onaj mu sako nikako ne stoji” i sl. također primjeri ogovaranja. Sva su spomenuta ogovaranja grijeh, čovjeka udaljavaju od blagostanja na ovom svijetu i dovode ga u vrlo tešku poziciju na drugom svijetu.

Ogovaranje određene grupe

Međutim, ima jedna vrsta ogovaranja mnogo opasnija i neuporedivo ružnija od svih ostalih vrsta koje možemo nabrojati. Ta vrsta ogovaranja nosi neuporedivo teži grijeh. Čak se i u časnom Hadisu navodi da je ta vrsta ogovaranja teža od dvadeset činova preljube. Ogovarati čovjeka koji predstavlja jednu grupu, pokret ili zajednicu primjer je takvog pogubnog ponašanja. Budući da predstavlja određenu grupu ljudi, sudbina tog čovjeka vezana je za sudbinu zajednice i svako ogovaranje na njegov račun smatra se ogovaranjem cijele zajednice.

Uzmimo za primjer ogovaranje usmjereno ne prema bilo kome nego prema prijatelju Istine kakav je bio Šah Gejlani, ili prema džematu koji se okuplja oko imena velikog Muhammeda Bahauddina Nakšibendija... U tom slučaju riječi koje se otisnu kao sitno ogovaranje vrlo se lahko putem medija mogu proširiti i preobraziti u strašnu klevetu, što je u konačnici takav zločin da se, ne daj Bože, zbog takvoga grijeha mogu otvoriti mnoga vrata što vode u nevjerstvo.

Tim činom čovjek ulazi u područje prava imama Nakšibendija, ali i njegovih sljedbenika, predstavnika Istine, kao što su Ubejdullah Ahrar, Muhammed Zahid, imam Rabbani, Abdullah Dihlevi, Mevlana Halid Bagdadi i mnogi drugi koji su slijedili njihovo učenje. Upravo je zbog toga počinjeni grijeh do te mjere težak. Riječ je o ljudima koji su baklju istine preuzeli od svog učitelja i njenim svjetlom obasjali lice zemlje sve do dana današnjeg. Možda su za to vrijeme formirali različite halke i svaki je u svom okruženju ljude izvodio na Pravi put.

Ogovaranje je teže od preljube

A tek ako čovjek koji ogovara pritom stavlja različite etikete i ljude svrstava u određene kategorije, teško da se može nadati ulasku u Džennet sve dok mu svaki od članova zajednice ne oprosti za taj grijeh. Odvraćajući ljude od ogovaranja, naš Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Čuvajte se ogovaranja, jer je ogovaranje gore od preljube. Ukoliko se preljubnik pokaje, Allah će mu oprostiti. Ali onome ko ogovara grijesi neće biti oprošteni sve dok mu ne oproste svi koji su bili predmet ogovaranja.” Doduše, moguće je da će nas Uzvišeni Allah na Sudnjem danu suočiti s ljudima koje smo ogovarali i da će im reći: “Hoćete li oprostiti ovom robu?”, međutim takvo što bi bilo iznenađenje za čovjeka i dobročinstvo koje nismo zaslužili, a dobro je poznato da se onosvjetske stvari ne smiju olahko uzimati i ne smije se prepuštati očekujući nezasluženo dobročinstvo.

Da bi izbjegli kraj kakav ne žele, vjernici moraju postaviti branu između sebe i svake vrste ogovaranja, i kao što svoje jezike drže dalje od takvog govora moraju se potruditi i da svoje misli i emocije očiste od svake vrste zagađenja. Važno je izbjegavati i najmanje ogovaranje da bismo se sačuvali one najpogubnije vrste koja je teža i od grijeha preljube. Izbjegavajući svaku vrstu ogovaranja uklonit ćemo rizik da nesvjesno uđemo u područje ogovaranja koje će nas koštati vječne sreće. Svako ko želi izbjeći džehenemsku vatru mora potražiti utočište u Svevišnjem i biti na oprezu zbog opasnosti koje vrebaju od vlastitog jezika.

Najgora moguća smutnja

Uzvišeni Allah u časnom Kur’anu kaže: “A smutnja je gora od ubijanja.” (El-Bekara, 217)

Iako se ne može reći da je svaka vrsta smutnje gora od ubistva, postoji i ona koja jeste teža od ubistva. Naprimjer, odvraćanje od Allahove, dž.š., vjere korištenjem sile i prisilno udaljavanje muslimana od njihovih vrijednosti i duhovnih korijena strašan je grijeh, jer se na taj način dovodi u pitanje njihova sreća i na ovom i na drugom svijetu. Takvo što je teži prijestup nego ubistvo čovjeka i time gašenje jednog života.

Međutim postoje i takva zlodjela kod kojih se prepliće smutnja s ubistvom. Naprimjer, pojavi se neko i počini ubistvo nekog poznatog čovjeka, a onda jednostavno nestane. Desi se, onda, da se za to ubistvo tereti nevin čovjek ili zajednica koja nema veze s tim događajem, a konačan rezultat bude težnja za krvnom osvetom. U takvoj situaciji kroz različite patnje i nedaće prolaze i oni na strani ubijenog kao i oni na strani na koju je spala krivica.

Ambijent je to u kojem zločin raste zbog obostranih napada i vremenom prelazi u smutnju. Više se ne radi o samo jednom ubistvu i jednom slučaju smutnje, već jedna smutnja prožima drugu, a ubistva prerastaju u lanac nesretnih događaja kreirajući atmosferu nasilja i anarhije.

Nažalost, u historiji islama takve su se smutnje dešavale i događaji koji su uslijedili kao rezultat tih smutnji odnijeli su mnoge živote i uzrokovali nenadoknadive štete muslimanima. Iz tog konteksta, ubistvo h. Omera, r.a., nikako se ne može razumijevati kao običan zločin. Prema riječima Huzejfe bin Jemana, h. Omer je predstavljao zaključana vrata pred naletima smutnje. Njegovim ubistvom vrata smutnje su otključana, čak razvaljena.

Kada je jednom prilikom h. Omer, r.a., upitao za Poslanikove, s.a.v.s., riječi kojima je on opisao smutnju kao more koje se uzdiže i nadolazi, h. Huzejfa mu je odgovorio: “Vođo mu’mina, od ove smutnje ti nećeš imati štete, jer između tebe i smutnje postoje zaključana vrata.” “Hoće li vrata biti otključana ili razvaljena?”, upitao je h. Omer. Kad je dobio odgovor da će biti razvaljena, on uzvrati: “I vjerovatno se neće zaključati sve do Dana sudnjega.” Kada je jedan prijatelj upitao h. Huzejfu: “Ko su ta vrata?”, on mu je uzvratio: “Omer, lično.” Zato ubistvo h. Omera, r.a, nije moguće okarakterizirati običnim zločinom. Njegovim ubistvom razvaljena su vrata pred smutnjom koja je našla plodno tlo da se širi sve do Sudnjeg dana. I kada se u Kur’anu Časnom navodi da će svi oni koji ubiju nedužnog čovjeka ostati vječno u džehenemskoj vatri, vjerovatno se misli na krvnike kakav je bio Ebu Lu’lu Fejruz, koji je svoje ruke uprljao krvlju drugog po redu halife.